|
Svi koji me poznaju (a i oni koji su pročitali moje box-eve) znaju da imam želju proputovati cijeli svijet. I mogu reći da je moja buduća karijera velike 'travelerice' ovih dana počela! Naime, u četvrtak (25.10. 2007.) otputovala sam na svoje prvo veće putovanje, na prvu 'atraktivniju' lokaciju.
Vječni grad, Rim.
Kad kažem 'svoje prvo veće putovanje', ne mislim na trajanje putovanja (trajalo je svega 4 dana). Mislim na cjelokupni program, količinu razgledanih znamenitosti, pa čak i prohodane kilometre (objasnit ću kasnije). Naravno, na program imam zamjerki, ali u principu, doživljaja je bilo puno (onih pozitivnih, naravno) i drago mi je što sam počela upoznavati druge zemlje i drukčije kulture.
Dakle, u četvrtak u 6 ujutro smo krenuli s Autobusnog. E sad, ljudi su se bili pomirili s time da će provesti praktički cijeli dan u busu, ali... neprestano sjedenje je puuuno neugodnije nego što se misli, vjerujte. Naravno da smo nekoliko puta stali na benzinskim crpkama, ali to je bilo maksimalno 15 minuta šetanja po parkiralištu da bi se opet nekoliko sati samo vozili i vozili.
Jedino što je tog prvog dana razbilo monotoniju vožnje je bilo stajanje u Ferarri ('gradu bicikla') – gradiću na sjeveru Italije u kojem smo razgledali palaču obitelji Este, gradsku vijećnicu, lijepe gradske uličice, beskrajne kolone bicikla (građani su zaista ekološki osviješteni, što mi se jako dopalo – mogli bi tu praksu uvesti i u pokoji hrvatski grad, ne bi škodilo), i, na kraju, vrlo pažljivo proučili lokalnu trgovinu fancy donjeg rublja – čini se da su tigrasti uzorci ove godine jako IN. Kako god bilo, cijeli četvrtak je padala kiša, što nas nije baš veselilo, a pogotovo zato što je za petak i subotu prognoza bila katastrofa. Kiša i zastoji izazvani njom su bili i razlozi toga što smo u naš hotel u predgrađu Rima došli tek oko ponoći. Hotel ok, 3***, jedina zamjerka bio je pogled s balkona. Umjesto očekivane gradske panorame, dobismo pogled na parkiralište, cestu i susjedni hotel, hmm... No bili smo preumorni za žaljenje, samo smo raspakirali stvari i, nakon milja i milja autoceste - horizontala!
Sljedeće jutro, nakon doručka, pravac grad Rim. Točnije, grad (ili država?!) Vatikan. Eto, sad se mogu pohvaliti da sam se prošetala oko cijele jedne države. J Red ispred vatikanskih muzeja bio je cca. jedan kilometar. No mi smo produžili na Trg sv. Petra. Vrijeme je ipak bilo bolje od predviđenog – nije pljuštala kiša (a popodne se bilo prilično razvedrilo) kako je bilo prikazano na internetu, ali je na mahove sipila pa smo morali svakih 15-ak minuta otvarati kišobrane, a i bilo je oblačno i hladnjikavo. Stadosmo u red za baziliku sv. Petra, i za otprilike sat vremena stupismo u baziliku. E, to je doživljaj. U trenutku kad stupite unutra, čini vam se normalne veličine, ništa veća od zagrebačke katedrale. Ali kako je razledavate, zaista vas ostavi bez riječi. Ja ipak smatram da je niti nisam uspjela u potpunosti doživjeti, s obzirom da nam je vrijeme bilo ograničeno na 15-ak minuta, pa smo u brzini prošvrljali njome da ipak vidimo što više. Ne moram ni spominjati da vremena za shopping u suvenirnici nije bilo. Zatim je slijedilo razgledavanje Castel Sant'Angela, Ponte Sant'Angela, Piazza Navone i Panteona... (Ne želim vas sada zamarati svim lokacijama, ali kasnije ću sve objasniti kod dijela 'Pohvale&zamjerke'.) Popodne odlazak na Piazza di Spagna, s koje se pruža pogled na vjerojatnu najskuplju ulicu u gradu . Viu de Condoti. U njoj će se svatko tko nije Vlatka Pokos/Paris Hilton osjećati kao uljez, jer u njoj nema čega nema. Ulica počinje Diorom na jednoj i Misonnijem na drugoj strani, a zatim se butici samo nižu. Gucci, Alberta Ferretti, Bvlgari, Versace, Roberto Cavalli, Chanel, Miu Miu, YSL, D&G, Maxmara... Tko voli, nek' izvoli, mene to iskreno ne privlači, ma da je i najfancy na svijetu. Vremena za shopping (ne u navedenim dućanima, naravno) ponovo jako malo. Oko 9 navečer – pravac hotel. Opet svi mrtvi umorni, opet, u polusvijesti, koturanje liftom do sobe. Do sljedećeg jutra!
Subota ujutro. Vrijeme nas je zaista ugodno iznenadilo: umjesto najavljivanih pljuskova, cijeli dan nas je pratilo sunce, tako da je razgled bio još veći gušt. Nakon kratke vožnje busom, stigosmo do prvog odredišta tog dana, bazilike sv. Pavla izvan zidina. (Kada vidi ta crkvena zdanja, čovjek se jednostavno mora zapitati: otkuda im toliko novca, materijala, vremena, živaca, radne snage itd. da bi sagradili tako nešto?? Sve crkve, ali i ostale građevine su naprosto OGROMNE – to se stvarno mora osobno doživjeti.) Kratkio razgled bazilike, zatim vožnja do bazilike sv. Ivana Lateranskog. U programu za nju piše 'najvažnija crkva kršćanstva', hm, iskreno, nikad nisam čula za nju (moj propust, pretpostavljam). Razgled, kupnja suvenira. Zatim obilazak bazilike sv. Marije Velike, pa crkve sv. Petra u Okovima. Oboje je fora, mada su meni, iskreno, sve crkve iznutra iste. No dobro, lijepo ih je sve vidjeti. I sada, dolazimo do Njegovog Veličanstva – Koloseuma. Puno ljudi me, kad sam se vratila, upitalo baš za njega. Je li mi se svidio, kako izgleda uživo, je li slični Areni u Puli... Pa, jedina stvar zbog koje mi se Koloseum nije svidio bila je gužva na ulazu (moja sestra i ja smo još više zakomplicirale stvar, pošto smo se naivno nadale da ćemo kao studentica, odnosno učenica dobiti pravo na besplatan ulaz, međutim ispalo je da smo se krivo ponadale, pa smo morale naknadno, na licu mjesta, plaćati ulaznice (koje se obično rezerviraju ranije), te smo na nekoliko minuta navukle na sebe bijes cijele grupe – ovom prilikom se ispričavam, u svoje i sestrino ime). No kada se svladaju prepreke na ulazu, kada stupite na jedno od svjetskih čuda, osjećaj je fenomenalan. Iako mi se po današnjim dimenzijama čini vrlo sličan Areni, saznala sam da je današnji Koloseum samo jedna trećina onoga što je bio u Rimskom Carstvu! I ono što se ne može vidjeti u Areni, a ovdje može, to su sve one podzemne prostorije (ako ste gledali 'Gladijatora', znate o čemu govorim) u kojima su se zadržavali gladijatori prije borbi i u kojima su se držale divlje životinje itd. Nažalost, šetnja je dozvoljena samo po prvoj etaži, posvuda su ograde, zabrane... Ono što također malo ubije čar su table s informacijama postavljene svuda naokolo, iz kojih zaista možete puno naučiti, ali ono što saznate – poželite da nikad niste. Opisi predstava: od toga kako su, u doba starog Rima, kriminalce bacali, gole i nenaoružane, gladnim nosorozima ili lavovima, pa do toga da su glumci ponekad bili također ubijeni na sceni kako bi se pojačala 'vjerodostojnost'... I što je najbolje, profesorica iz povijesti nam je rekla kako su ljudi doslovce svršavali na takvim priredbama... Hm, svaka čast na neizbrisivom tragu u povijesti čovječanstva, ali ipak mi je nekako drago što nisam živjela u starom Rimu.
Poslije Koloseuma, na red je došao Forum Romanum (hehe, nama u školi vrlo drag pojam, zar ne?). E sad, za njega ću iskreno reći da je hrpa kamenja (i mramora), ali ne bilo kakvog, nego lijepog, brušenog kamenja s urezanim latinskim natpisima na sebi. Na to kamenje možete sjesti (naravno, ne na sve, najbolji dijelovi su iza ograda, argh, dok su oni manje vrijedni postavljeni kao klupe za umorne turiste), i uživati u pogledu na nekadašnji glavni rimski trg. Na mene je djelovao nekako smirujuće. Možda je za to bio kriv zalazak sunca koji je sve obojio onako crvenkasto-zlatno, a možda i opuštena atmosfera (teško reći kad se oko tebe gegaju stotine ljudi), ali eto, zaista mi se svidio, a njime je ujedno i završio naš razgled grada Rima. Dobro, poslije njega smo još samo išli pogledati spomenik Vittoriju Emmanuelu (oprostite na možebitnom krivom pravopisu), ali tada je već na rasporedu bilo slobodno vrijeme, tako da to spada pod naš neslužbeni razgled grada. Nakon toga je uslijedila šetnja, večera u preskupom restoranu, kupovanje suvenirčića i opet – hotel. U hotelu pakiranje za odlazak sljedeće jutro, a zatim opet – visiting the Sleepyland! Bis morgen!
Nedjelja, zadnji dan putovanja. Ranije ustajanje, oproštaj s hotelom i pokret prema RH. Usputno stajanje u Orvietu, preslatkom gradiću s zanimljivom povijesnom jezgrom i stvarno lijepim uličicama sa još ljepšim suvenirima... Jako me se dojmio, baš onako idilična slika, kao u filmovima... Gradski perivoj je predivan, pogled sa zidina također. Svakako preporučam, ako vam se ikada ukaže prilika za posjet. Sjedanje u autobus i pravac Rijeka, pa Zagreb., uz povremena stajanja na benzinskim crpkama u Italiji. Moram napomenuti da one već prodaju božićne ukrase (!!!). Sestra i ja totalno pošizile za jastucima s našivenim sobom i snješkom, i za nekim (čitaj: svim izloženim) božićnim igračkama u dućanu, ali mama i tata se nisu dali slomiti. Njihov izgovor: prestare smo za plišane igračke, a pogotovo za nekakve jastučiće! Halo, postoji li neki zakon koji kaže da cure stare 16 i 20 godina ne smiju kupovati plišane igračke i jastučiće s našivenim božićnim likovima?? Ne postoji! I zato smo se zamalo rasplakale kad smo morale otići iz dućana i ostaviti sve te slatke stvarčice koje kao da su vrištale : KUPI ME! KUPI ME! (Ali dobro, s obzirom da nisam dobila jastučić, za utjehu ću žicati Kenzo Amour.) Ostatak puta prošao ugodno, na autobusni kolodvor došli oko 1 ujutro, doma došli oko pola dva ujutro. Zaspala sam oko dva ujutro.
Misija 'Marš na Rim' uspješno obavljena.
Kao i uvijek, moje budno oko je zapažalo sve uokolo, pa ću sada napraviti mali review svoga putovanja.
POHVALE & ZAMJERKE
Pohvaliti ću vodiča koji je, osim što je grupu puno informirao o cjelokupnom Rimu i osim što je, unatoč nedostatku vremena, uspio nas provesti kroz sve znamenitosti, imao živaca za prebrojavanje putnika svako malo (doslovno, kao da smo u vrtiću)i za bisere koji su kasnili (o tome više dolje). Pohvale i za smještaj, te za prijevoz.
O zamjerkama ipak, nažalost, malo više.
1.) Preprevisoke cijene
Možete li vjerovati da u gradu ima zapravo vrlo malo restorana? Zapravo, kada ih baš tražite jer umirete od gladi nakon cijelog dana pješačenja, ne možete naći nijedan. I tako, usprkos mojim nadanjima kako ću se dobro najesti te poznate talijanske tjestenine i/ili pizze, u petak navečer smo se morali zadovoljiti samo nekom junk-tjesteninom (+ salata + nekoliko gutljaja Cole) s Terminija, glavnog stajališta podzemne željeznice! No opet, uzmemo li u obzir cijene, čisto sumnjam da prosječni turisti previše zalaze u gostionice. Naime, kada smo kasnije te večeri odlučili otići na sladoled, nismo ni slutili koliko će nas to sve skupa koštati. Možete zamisliti naše face kada nam je konobarica donijela račun, na kojem je stajala cifra od 30 eura. A za što? Za tri osrednje čaše sladoleda i jednu pivu! 225 kuna za tri sladoleda i pivu????? Znam, tako je u cijeloj Europi (kad su starci bili lani bili u Skandinaviji, rekli su da su cijene također da se smrzneš), ali ovo je jednostavno nerazumno! A tek večer kasnije, kada smo seka & ja zagnjavile da bismo u neku pizzeriju, onako, izvorno talijansku. Ona je uzela Capricosu i Colu, ja Fungicu i sok od naranče, mama i tata pivo i čašicu (ne svako jednu, nego jednu čašicu za njih dvoje zajedno) neke talijanske rakije. Pogodite račun... 53 eura! Preračunato u HRK, ispadne 400 kuna!!! Savjet: za putovanja štedite barem godinu dana unaprijed. Ukoliko vam uzmanjka nekoliko stotina eura, mogli biste umrijeti od gladi. Cjelodnevna karta za metro je 4 eura. Za četveročlanu familiju to ispadne 16 eura, što znači 120 kn. Suveniri su također oko 3, 4 ili 5 eura, ali dobro, toga nismo kupovali previše. Ali želim vam ispričati što sam vidjela u spomenutoj 'Via de Condoti': u izlogu nekog dućana stoji komad dijamanta. Onako, fino brušen i sve, dugačak 5-6 cm, na kraju mu se nazire mali metalni obruč, što znači da je taj dijamant zapravo kamenčić (kamenčina, preciznije) na prstenu. Ne znam koja žena (ili muškarac, hehe) bi bila toliko blesava da stavi to na sebe, jer sada se već i dobar ukus dovodi u pitanje. Degutantno blještav, ogroman, bezbojni komad dijamanta, s cijenom od skromnih 30.000 eura. Preračunato: 225.000 kuna. Pitanje: koliko daleko su ljudi spremni ići da bi pokazali neki lažni prestiž? U ostalim ekskluzivnim buticima u toj ulici sam viđala stvari zbog kojih sam poželjeja vrišteći pobjeći: majice od 800 eura, torbice od 4.100 eura, kapute za 9.900 eura. Cool, zar ne? NE!
2.) Previše pješačenja
Ja sam zaista pobornica zdravog načina života, a samim time i redovitog kretanja, ali što je previše – previše je. S obzirom da je turističkim busevima strogo zabranjeno ići u centar grada (računajte da je centar Rima velik kao pola Zagreba), u petak i subotu sam se nahodala za cijeli život. Doslovce, satima i satima smo pješačili, od jedne do do druge znamenitosti, pa razgledi tih znamenitosti, pa čekanje u redovima (opet stajanje!), pa pješačenje do busa na kraju dana... Naravno, isplatilo se, ali svejedno. Kao posljedica svega, kad bi se vratili u hotel bi bili previše umorni za istraživanje 'noćnog života', no to mi čak nije previše teško palo.
3.)Izgled grada
Prljavo, prljavo, prljavo! Da, dobro ste pročitali. Jedna od najvećih turističkih sila na svijetu svoj glavni, najveći, najvažniji grad drži u groznom stanju. Smeća ima svugdje, užasna je gužva po cijelom gradu, što povećava rizik od krađe (s čim smo se također susreli). U podzemnoj željeznici je jako vruće, zagušljivo i pomalo jezivo. U jednom dijelu grada ima crnačkih bandi na svakom koraku, nije baš najugodnije prolaziti ondje, samo čekate kada će odnekud izletiti auto i izvesti 'drive-by' performans. Japanaca također na svakom koraku, ali ne kao gangstera, hehe, nego kao preljubaznih turista. Čak me jedna žena u prolazu zamolila da se slikam s njoj (!), iz čista mira! Šteta što joj nisam dala mail pa da mi pošalje sliku.
4.) Loša opskrbljenost parfumerija
Nemojte to krivo shvatiti, u parfumerijama zaista ima svega i svačega... osim onoga što sam JA tražila, a to je Naomi Campbell Naomagic. Ja sam, pošto imam opsesiju parfemima, obišla barem 5 parfumerija u samom centru grada, a ni u jednoj ga nije bilo! Svih ostalih je bilo: Kenzo Amoura, Lolite, Lancomea... Svih mogućih pafrema i parfemčića, ali nigdje onih Naominih! Iako nemam običaj dijeliti parfeme na ljetne i zimske, ove jeseni/zime mi je favorit bio baš Naomagic. No – ništa od toga. Veeeelika kritika samom proizvođaču Naominih parfema – pobrini se da tvoji parfemi budu dostupni u što više parfumerija, a pogotovo u gradu kao što je Rim, gdje ima još puuuuno turistkinja kao što sam ja koje traže svoje mirisno blago, nadajući se da će ovdje proći jeftinije nego u svojoj domovini... iako se ispostavilo da je cijena zapravo niža u Zagrebu nego tamo, no nema veze. Stvar je u principu.
5.) Na trenutke, loša organizacija putovanja
Nešto što je jako teško palo mojoj sestri, koja se očito radovala shoppingu na kraju dana. Naime, kada idete s agencijom na putovanje, naravno da vam netko drugi, a ne vi sami, određuje što će se razgledavati, a što ne, kada je stanka i koliko dugo traje, a na našem putovanju je to ponekad zaista bilo preloše osmišljeno.
Prva zamjerka: previše crkvi za razgledavanje!!! A premalo nekih drugih i, meni osobno, zanimljivijih stvari. Kao što sam već jednom u tekstu napomenula, sve crkve su iznutra iste, i pretpostavljam da nisam jedina koja tako misli. Zato mislim da ne bismo ništa izgubili da smo iz programa izbacili jednu-dvije crkve, a ubacili npr. razgled katakombi, koje sam inače jako htjela vidjeti, ali pogađate – nisu bile u programu. Ali ovdje je veliku ulogu igrao i nedostatak vremena. U četiri dana možete jaaaako malo razgledati od velikog grada kao što je Rim. Preporučujem, ako ćete ikada ići tamo, da odete na barem tjedan dana.
Druga zamjerka: loš raspored pauza. Najbolji primjer toga je kada smo, nakon sat-dva razgledavanja grada, bili došli na Piazza Navonu, koja je jedna od najskupljih trgova u gradu, a sadržaj je nula: par štandova, par uličnih svirača i puuuuuno skupih kafića. I dođemo mi na taj trg, kada nam vodič kaže: 'Ok, sada imate 45 minuta slobodno, nađemo se na ovom istom mjestu!'. Hmm... Baš super. Glavno da smo na najskupljem, ali i valjda najdosadnijem trgu u gradu imali 45 minuta slobodno, a nikome očito nije palo na pamet da bi tu stanku mogli smanjiti na, recimo, 20 minuta, a onda navečer imati extra 25 minuta! Neeee. Valjda su mislili da će ljudi 45 minuta ispijati kavu u jednom od kafića (treba li napominjati da kava dođe cca. 7 eura?) ili kupovati bezvezarije na rijetkim štandovima. Za to je dovoljno i puno manje vremena... Usporedbe radi, za razgledavanje bazilike svetog Petra imali smo manje od pola sata. Pa gdje je logika?!?!?!?
5.) Neodgovornost suputnika
Ljudi koji me poznaju će reći da ja nemam pravo govoriti o kašnjenju s obzirom da kasnim gotovo uvijek i svugdje (pokušavam si pomoći, VJERUJTE MI), ali kašnjenje na putovanju me zaista zasmetalo. S obzirom da su moji roditelji i sestra puno odgovorniji od mene same, pomno su pazili da se nas četvero na vrijeme nacrtamo na mjestu sastanka. Često se događalo da dođemo i 10-ak minuta ranije (npr. na spomenutoj Piazza Navoni, kada zaista nismo znali što ćemo sa sobom). Ali kako je u grupi bilo 40 ljudi, uvijek, ali baš uvijek je netko kasnio. Ljudi očito ne shvate dobro gdje ćemo se naći za toliko-i-toliko minuta, ali ih je 'sram pitati' (o Bože, kako mi to ide na živce) i onda, kad dođe vrijeme za polazak dalje, oni bauljaju jedan kilometar dalje tražeći grupu, dok grupa u isto vrijeme traži njih, i onda svi poživčane, i onda se ovi konačno pojave, i onda napokon krenemo... s 20 minuta zakašnjenja. Ljudi, PITAJTE kad vam nešto nije jasno! (Evo, ta rečenica postaje korisna i izvan škole!)
Iz svega toga smo sestra i ja zaključile da je najbolje ne putovati s agencijom, nego sam spakirati kofere, rezervirati smještaj, sjesti u auto/bus/vlak i – otići gdje god poželiš, kad god poželiš, ne oviseći o nikome. Zapravo, od svih mjesta na koja planiram otići, takav način mi se činio i najbolji! Oduvijek mi je san napraviti roadtrip po Americi, a to baš ne bih mogla s nekom agencijom, zar ne? Istina, na samostalnom putovanju nema vodiča koji će vam na vašem jeziku dati pregršt informacija o povijesti i rasporedu lokacija (mislim na znamenitosti, dućane, javni prijevoz itd.) na vašem odredištu, ali i za to postoji barem djelomično rješenje. U svakom gradu se može platiti jednodnevna tura po određenom dijelu grada gdje će vam lokalni vodič, na engleskom, reći sve što vas zanima, pa i više od toga. Eto vidite, treba se informirati, dalje sve ide lako.
Uza sve zamjerke, na putovanju sam se odlično provela, a svima savjetujem da bar jednom u životu odu u Rim. Stvari koje ne smijete zaboraviti: puno puno keša, karta grada i udobne cipele. Za ostalo je lako.
Bon voyage!
|
), ali sažetak bi bio: strah me da neće sve ispasti onako kako sam si ja to zamišljala. Da, na neki način je to neminovno, znam, ali... Što ako...? Što ako...? ŠTO AKO...?? Puno tih 'što ako' mi se mota po glavi. Ali, pošto treba oko svega biti optimist, probat ću i ja, haha. I sincerely hope da će sve ispasti super, da ću imati lijepo vrijeme i najvažnije, da neću napraviti budalu od sebe na karaokama. Izvještaj stiže kad se vratim, sa fotkama i svime, a do tada...
). U seriji (a i u filmu) ima scena seksa?? Ah, ne! I još je prikazano kako ljudi actually uživaju u njemu?? O Bože!!! (Kladim se da ljudi koje to tako šokira imaju gadan nedostatak tog istog.) Razgovori žena u seriji se svode samo na muškarce i veze?? Da, puno je bolje sjediti na kavi i tračati sve koje znaš (pa i one koje ne znaš, ali eto, u nedostatku tema... i mozga, zašto ne?) i komentirati odjevne kombinacije ljudi oko sebe. Ili se žaliti kako je prosječan život kućanice taaako očajan? Aha, puno bolje. Kako da ne. 
A ja idem na kiosk po DVD - cijela 6. sezona najbolje serije ikada. U nadi da će za desetak i više godina cijela ta serija ponoviti, ali ću ovoga puta JA sjediti u redateljskoj fotelji. I režirati seriju svog života.
) obaviti kakav-takav shopping (čitaj: poharati Oxford street uzduž i poprijeko), pojesti kompletni English breakfast, prošetati pored Temze, zavesti princa Williama i/ili Orlanda Blooma... Ambiciozno, zar ne? I ne, ni pod kojim uvjetom ne odbacujem posljednju stavku 
